Nikada ranije nisam vozio auto u levoj traci. Kad sam seo za volan iznajmljenog automobila, duboko sam udahnuo. Delovalo je kontraintuitivno, terajući me da preokrenem sve ono što sam znao o vožnji. Sve se svodilo na promenu perspektive. „Jesi li spreman?“ upitala je moja sestra Sandra.
„Da, nadam se.“
„Možeš ti to“, uverila me je.
Još uvek ne znam kako smo izašli sa parkinga ili prošli kroz niz kružnih tokova pre nego što smo izašli na autoput. Tamo je bilo manje posla, samo da držim auto u svojoj traci, moj mozak je mogao da se opusti. Barem sam se naspavao nekoliko sati u avionu, a poslužili su nam kafu pre sletanja i mogao sam da se koncentrišem na ono što radim.
Sandra je pogledala kroz suvozačev prozor kad je počela kiša. Nosila je tamnozelenu vodootpornu jaknu koja je bila u oštroj suprotnosti sa njenim jarko ružičastim kačketom. Bio je to tužan razlog za putovanje, ali sam se nadao da ćemo ipak izvući mnogo lepih uspomena iz njega. Naša mama se preselila iz Irske sa svojom mamom kada je imala dvanaest godina. Baka nikada nije bila precizna o detaljima situacije, ali naš deda, ko god da je bio, nije dugo bio u priči.
Međutim, od svih država tog doba, odlučila se za Srbiju, tadašnju SFRJ, gde je imala prijatelje o kojima takođe nisam znao mnogo. Mama se prilagodila životu u novoj zemlji, postala advokat u maloj advokatskoj firmi, a kasnije je upoznala našeg tatu. Venčali su se, dobili mene, a Sandra je stigla tri godine kasnije. Ipak, ljubav nije dugo trajala. Razveli su se kada sam imao pet godina.
Posle toga nismo mnogo viđali tatu. Na kraju se preselio u drugi grad i osnovao novu porodicu. Tako da nas je mama sama odgajala nakon razvoda. Sandra i ja smo uglavnom imali srećno detinjstvo nakon tog razvoda kojeg se nismo mnogo ni sećali jer smo bili prilično mali. Mama je usput imala značajan uspeh u karijeri… ali tada su i počeli njeni zdravstveni problemi. Preminula je posle dve godine borbe. Mlada žena u pedesetim godinama, otišla je. Bio je to gorak udarac.
Evo nas, godinu dana nakon mamine smrti, Sandra i ja smo se našli u Irskoj, u maminoj otadžbini, vozeći se autoputem južno od Dablina. Mamine poslednje želje sadržale su konkretna uputstva. Iako je vremenom zavolela Srbiju i naš narod, oduvek joj je nedostajala njena rodna zemlja. Žalila je što nas nikada nije tamo povela jer se nisu stekli uslovi. Želela je, težila je tome, čak je i štedela da odemo na duži period… ali vreme je isteklo.
Njene želje u testamentu su bile da se njen pepeo rasuje na mestu sa pogledom na maleni gradić u kojem je odrasla. Navela je da Sandra i ja to treba da uradimo zajedno. Takođe nas je pozvala da provedemo neko vreme zajedno na putovanju kako bismo mogle da saznamo nešto više o našim korenima. Ove njene direktne želje nisu bile slučajne, makar sam ja to tako video. Mislim da je mama osetila kako smo se sestra i ja udaljili u proteklom periodu.
Mama je videla kako smo nekada bili nerazdvojni, ali smo se udaljili, iako nije imala pojma zašto. To što smo zajedno krenuli na ovo putovanje bio je njen poslednji pokušaj da na neki način popravi i pojača naš odnos. Istina je, Sandra i ja smo uvek bili bliski dok smo odrastali. Bili smo mnogo bliži od većine braće i sestara. Dobro smo se slagali. Čak i previše dobro. To me vraća na jedno kampovanje kada sam bio završna godina fakulteta, a Sandra brucoš.
**
Oboje volimo prirodu. Uživamo u kampovanju, vožnji kajakom, planinskom biciklizmu, planinarenju, šta god da vam padne na pamet. Te godine smo u oktobru išli na vikend kampovanja. Vreme je bilo savršeno, hladnjikavo ali sunčano. Našli smo sjajno mesto sa odličnim pogledom da postavimo šator. Duvao je prijatan povetarac dok smo kuvali večeru na malom gasnom šporetu.
Bili smo umorni od pešačenja i uspona pa su nam hrana i topla kuvana rakija pomogli da se okrepimo. Smejali smo se i šalili dok je sunce zalazilo. Bilo je i mnogo ležernog, nevinog dodirivanja. To je bio naš način na koji smo funkcionisali, i većinu vremena je bilo potpuno nevino. Ali bio sam mlad, tek sam otkrivao sebe i naravno da bi ponekad zagrljaj postao previše snažan i tada bih osetio uzbuđenje u sebi.
Međutim, te slučajeve sam ostavljao po strani, potiskujući ih u pozadini svog uma. Prirodno je osetiti spontano uzbuđenje, rekao sam sebi. Ništa strašno. Ali povremeno sam imao i nečiste fantazije o njoj. Kao i sve ostalo, i njih sam racionalizovao. Povremeno sam masturbirao i mislio na nju, odbacujući to kao ništa strašno, kao nešto usputno i nešto što se ne dešava tokom svake moje sesije masturbiranja.
Ali te hladne oktobarske noći na brdu pod šatorom sa kuvanom rakijom od šljive, stvari su otišle malo predaleko. Smejali smo se, ćaskali pomalo pijani. Nismo bili jako urađeni, ali dovoljno da se raspoloženje podigne a ponašanje promeni. Našli smo se kako ležimo na boku, sa licima razdvojenim nekoliko centimetara. Ne znam kako se sve to dogodilo, ali smo se poljubili.
Prvi poljubac je bio brz i kratak. Povukli smo se i nespretno se osmehnuli, a zatim smo se ponovo poljubili. Ovog puta je bilo strastvenije. Naše usne su se tražile, a zatim su se jezici dotakli. Privukao sam je i ljubili smo se dugo. U tom trenutku, činilo se kao nešto što sam oduvek želeo da uradim. Volim svoju sestru više od sebe i toliko me je zabolelo što sam znao da to nije prihvatljivo, iako se oseća tako pravilno i prirodno.
Povukao sam se. „Ne bi trebalo ovo da radimo“, rekao sam. „Ne smemo.“ Okrenuo sam se od nje i pokušao da zaspim. Čuo sam je kako diše pored mene, ali to nije bilo ravnomerno, duboko disanje nekoga ko spava. Bila je budna, isto kao i ja. Nismo razgovarali o tome šta se dogodilo, ali je to uticalo na naš odnos. Držao sam se na odstojanju, nismo se sretali onoliko koliko bih želeo. Zajedničko kampovanje je postalo stvar prošlosti.
I dalje smo se čuli pozivom ili porukom skoro svakog dana i povremeno ručali zajedno, ali nismo bili bliski kao nekada. Istina je da mi se sviđalo ono što se desilo između nas. Uzbudilo me je. Zapravo, nisam mogao da prestanem da razmišljam o tome. Pritom, obožavao sam što je Sandra lepa žena na onaj prirodan, neupadljiv način. Ima plavu kosu, blago kovrdžavu i ošišanu do ramena. Takođe ima najsvetlije plave oči na svetu koje gledaju iza crnih okruglih naočara.
Niža je od mene, jedva doseže vrhom glave do mog nosa, i ima ženstvenu figuru, poseduje divnu blagu punačnost na pravim mestima i preslatke grudi. Ipak, nije stvar njenog izgleda. Stvar kod Sandre je to što je i divno biti u njenom društvu. Ljubazna je, topla i urnebesno duhovita. Ima beskrajan izvor klišea i užasnih viceva kojima voli da muči ljude u svakoj prilici, a mene najviše. Ona voli umetnost, posebno književnost i dobru hranu.
Brzo se nasmeje, lako zaplače, i uvek ju je lako zavoleti. Ipak, ona je moja sestra. Moja rođena sestra! Nisam smeo da je gledam na drugačiji, na seksualan način. Da li sam poludeo? Ovo nije ono što normalni ljudi rade, zar ne? Godinama kasnije, mamina bolest nas je ponovo spojila, na neki način. Ozbiljnost situacije je potisnula seksualnu napetost, čak i ako nas je emocionalno zbližila.
Ipak, oklevao sam oko putovanja u Irsku. Plašio sam se, izbegavao sam godinama da budem sam sa njom na duže periode… ali Mama je želela da idemo. Želela je da idemo zajedno, to je bila njena poslednja… zapravo, njena zadnja želja. Nije bilo šanse da je izneverim, da je odbijem i izdam. Dugovali smo mami da uživamo u putovanju i upoznamo njenu prošlost.
**
Sandra je sa entuzijazmom posmatrala pejzaž dok smo se vozili, diveći se brdima. Vreme se razvedrilo posle sat vremena. Sandra se okrenula prema meni, oči su joj bile širom otvorene, a lice radosno. „Jesi li ikada video takvo zelenilo? Zamisli da su neki ono francuski impresionisti posetili ovo mesto? Zamisli slike koje bi Mone stvorio da je video ova brda.“
Sandrin entuzijazam za boje brda i sela i razne znamenitosti održavao me je u dobrom raspoloženju. Bila je srećnija nego što sam je video u dugo vremena. Diplomirala je engleski jezik pre par godina, radila je u knjižari i nadala se poslu nastavnice. Pejzaž se pretvarao iz valovitih brda u surove planine dok smo prolazili kroz okrug Keri. GPS u autu nas je vodio do Dingla, najvećeg grada blizu mamine rodne kuće, u njemu smo pronašli privatni smeštaj pa smo bili srećni kada smo došli ispred te kuće i parkirali se.
Bilo je relativno sunčano popodne pa smo se na brzaka istuširali, prošetali gradom i uživali u znamenitostima. Obavili smo kupovinu i smestili se u pab pored luke gde je puštana tradicionalna irska muzika i naručili smo par Ginisa uz hranu. Odlično smo se proveli, jeli, pili i slušali muziku. Međutim, bili smo umorni od leta i još uvek smo se prilagođavali svemu. Vratili smo se ranije od planiranog da malo odspavamo.
Soba je bila mala, tradicionalna ali sa dva kreveta. Čim smo ušli unutra, zatvorio sam vrata i zaključao ih, okrenuo se i dočekao sestru u naručju. Zajecala je. Podigla je lice i poljubila me. Bio sam zatečen ali sam je privukao k sebi i okusio njene usne ponovo. Teturali smo se i pali zajedno na krevet. Pogledao sam je, suze si se slivale niz njene obraze, oči caklile, donja usna joj je nervozno poigravala.
„Ne plači, molim te.“ – rekao sam tiho i pao preko nje.
Strastveno smo se ljubili, ruke su mi se spuštale niz njena leđa i preko zadnjice. Ispustila je jauk kad sam je poljubio i nežno gricnuo u vrat. „Ohhh Dragane“, zastenjala je. Pomen mog imena me je, takoreći, probudilo i povukao sam se. Kao da me je njen glas, izgovarajući moje ime, podsetilo ko smo i zašto ne bi trebalo da radimo ono što radimo.
„Izvini“, rekao sam, ustao i povukao se u kupatilo. Svojevrsni deža-vu se dešavao u tom malom gradiću u Irskoj. Drhtao sam. Poprskao sam lice ledenom vodom i obrisao ga peškirom. Pogledao sam se u ogledalo i upitao sebe – Šta se dešava? Bilo je pogrešno. Moj kurac bio je besan, tvrđi nego što je bio ikada sa nekom ženom… tako da sam seo na ivicu kade i čekao da se sve smiri. Udahnuo sam i otvorio vrata kupatila. Bilo je mračno, ali sam mogao da vidim sestru.
Ležala je na boku preko pokrivača. Mogao sam da je čujem kako plače. „Zagrli me“, rekla je. Polako sam se uvukao iza nje i obgrlio je oko ramena, osećajući se kao da se igram vatrom. Privukla je moje ruke bliže sebi i nastavila da plače. „Šššš… u redu je. Oprosti mi. Sve je moja krivica.“
„Samo me zagrli.“
„Naravno dušo.“ Čvrsto sam je zagrlio uz sebe i njen plač se smirio. Malo posle toga, zaspala je.
Kraj 1 dela
