„Idem! Idem! Dolazim!“ – vikala je moja mlađa sestra Dunja sa sprata. Stajao sam u dnevnoj sobi, prekrštenih ruku, jedva suzdržavajući bes koji mi se kotrljao kroz stomak, jurio uz grudi i prelivao po licu.
„Moramo da krenemo!“ Dođavola. Dunja će sve uništiti.
„Samo sekundu Nikola, skoro sam gotova!“ – njena rečenica praćena je glasnom treskom. Zvučalo je kao da je prevrnula nešto teško. Bio sam previše uznemiren da bih brinuo da li je moja sestra dobro. Po stoti put, pogledao sam u telefon. Već smo kasnili skoro sat vremena. Uveliko smo trebali da budemo na odredištu kod Renesansnog sajma, izađemo iz auta i krenemo ka mestu misterije, magije, avanture i gomile alkohola.
A onda ću konačno dobiti svoju priliku sa devojkom mojih snova, Julijom, i mi ćemo… Pa, nije bilo važno šta ćemo Julija i ja raditi jer moja sestra Dunja nije još ni sišla niz stepenice, a kamoli da izađe iz proklete kuće! „Izvini, trudim se koliko mogu“, rekla je Dunja, „samo je, uff, komplikovano.“
Video sam bljesak zelene haljine dok je moja mlađa sestra trčala preko hodnika na spratu iz svoje sobe u kupatilo. Pogledao sam svoju odeću. Obukao sam tamnoplavu košulju, jednostavne pantalone i tamne cipele. Imao sam i malu kožnu torbicu sa kešom i dokumentima. Taj sajam je uglavnom okupljao ljude koji se i oblače u neku odeću starog doba, ali ja nisam bio raspoložen za to.
Pogledao sam ponovo na sat. Šta je moglo toliko dugo da zadržava Dunju? „Ako ne požuriš, idem bez tebe“ – nije bio prvi put da sam izgovorio tu praznu pretnju.
„Ne usuđuj se Nikola!“, rekla je Dunja, njen glas je odjekivao iz kupatila.
Moja sestra je uvek bila takva. Oduvek. Prema maminim rečima, Dunja je rođena dobrih 7 dana nakon termina, i to je biopočetak. Nije da je moja mlađa sestra bila lenja – daleko od toga. Dunja je bila stalni snop bezgranične energije. Ali to je bio problem. Bila je toliko energična da nije znala kako da usmeri tu energiju, odbijajući se od svega oko sebe dok ne bi udarila u sledeću distrakciju.
Ne znam zašto sam mislio da će se promeniti sada kada je krenula na faks kao brucoš. Tokom njene osnovne i srednje škole proveo sam mnogo sati stojeći na tom mestu u podnožju stepenica, čekajući je da se spremi i da krenemo. Propustio sam početke raznih druženja, rođendanskih zabava (uključujući i svoju ličnu), filmova u bioskopima – sve što vam padne na pamet. Sve zato što je Dunja bila nesposobna da bude tačna.
Obično, ovih dana, nisam dozvoljavao da me to uznemirava. Bio sam student treće godine na fakultetu, živeo u iznajmljenom stanu i mogao sam da budem tačan koliko god sam želeo. Pritom, ako sve to stavimo na stranu, zaista sam voleo svoju sestru. Dunja je bila slatka i brižna, toliko puna života da je bilo teško ne osećati se srećno kada je u blizini. Kao mala činija endorfina.
Ali u tom trenutku, nisam mogao da se fokusiram ni na šta od toga, jer smo toliko jebeno kasnili. Zgrabio sam ključeve. To je to. Krećem. Ne mogu više! Julija je čekala i nisam hteo to da propustim. „Spremna!“, viknula je Dunja, spuštajući se niz stepenice.
Okrenuo sam se ka njoj a onda zanemeo. Ključevi od kola su zveckali kada su udarili o pod. Odjednom sam shvatio zašto se Dunja toliko dugo spremala. „Šta je bilo?“, upitala je, zaleđena na stepeništu, gledajući kako sam zinuo. Dunja je nosila kožne čizme do kolena sa srebrnim kopčama koje su joj se protezale uz potkolenice. Njena šumskozelena kožna jedva je dosezala do sredine butina.
Imala je smeđi kaiš sa velikom srebrnom kopčom, iznad toga, Dunjin uski korset otkrivao je njen pupak i podizao joj grudi, istaknuto prikazujući njene sitne, savršene kugle. Ruke su joj bile gole, ali je desnu stranu od ramena do zgloba ofarbala blistavim tirkizno-ružičastim uzorkom vrtložnog perja i vatre. U ruci je držala vajani drveni štap od uvijenih grana, koji je bio oko trideset centimetara viši od nje.
Dunja je našminkala lice podjednako pedantno. Usne su joj bile pune i crvene, obrazi rumeni, a oči potamnele. Svoju dugu, medeno smeđu kosu podigla je u punđu pozadi, ali je ostavila dve pune, vijugave pletenice napred, koje su joj visile do ramena. Imala je male, šiljate, vilenjačke uši. Na čelu bila je tanka, loknasta kruna od kupina. Bože moj. Moja slatka sestra se transformisala od sitne brucoškinje visoke 166 cm u potpuno ubedljivu, zadivljujuće lepu, strastveno moćnu vilenjačku ratnicu. Morao sam da priznam, izgledala je seksi.
„Izgledaš… khm, izgledaš neverovatno“, rekao sam, konačno uspevši da izgovorim reči. „Ali kako si sama uspela da…“
„Koleginice sa faksa su pomogle“, rekla je Dunja, „Znači – izgleda dobro?“
„Izgleda… izgleda vau.“
„Vilenjak iz D&D.“
„Nemoj mi reći..“ Uvek je bila štreber za D&D, veći i od mene, ali nisam znao koliko se zapravo uživela u svoj lik.
„Šta sad stojiš tu?? Kasnimo!“
„A da… khm, hajmo!“ Zgrabio sam ključeve od kola sa poda i izjurili smo napolje. Ali terenac nije stajao u dvorištu. „O sranje“, rekao sam, gledajući u prazan prostor. Moj mozak nije mogao da shvati šta se dogodilo. Čitava moja koncepcija stvarnosti se srušila pravo pred mnom. Zgrabio sam telefon i pozvao mamu. „Trebalo je da obavim neke poslove a ti si rekao da ćete odavno već biti tamo. Pretpostavila sam da si odlučio nešto drugo i uzela sam džip.“
„Dunja je kasnila.“
„A da. To ima smisla“, rekla je mama, „Pa, vratiću se za par sati.“
„Već kasnimo par sati mama.“
„Uzećemo Mini“, rekla je Dunja, dovoljno glasno da se čuje na mikrofonu.
„Zvuči dobro, čujemo se uskoro!“, rekla je mama, prekinuvši vezu pre nego što sam mogao dalje da se svađam.
Okrenuo sam se sestri. „Šta je sa tobom?? Mi ne možemo uzeti Mini.“
Ali ona je već jurila niz prilaz pre nego što sam mogao da je zaustavim. Moji roditelji su mi kupili Mini Moris kada sam dobio vozačku dozvolu. Nakon što sam otišao na faks, predao sam ga Dunji da ga koristi. Taj auto je bio okej, ali nije bio za ovu priliku.
„U čemu je problem?
„Pa, za početak, nećemo svi stati.“
Dunja je počela da nabraja: „Ti, ja, Dragan, Darko, Vesko, Julija… O sranje.“
„Da, znam.“ Šest mojih starih prijatelja iz srednje škole dolaze – moja stara D&D grupa.
„Moraćemo se stisnuti“, rekla je Dunja. Onda se malo prošetala kada joj je ideja pala na pamet. „Ili bi možda Julija mogla da ti sedi u krilu.“ Na trenutak, slika bujne plavuše Julije kako sedi na mojoj butini bila je dovoljna da pomislim da bi ovo ipak moglo da se završi na najbolji način.
„Čekaj…“ rekla je Dunja, njene oči su se raširile, „Još uvek imaš osećanja prema Juliji!?“ Skrenuo sam pogled. Julija je bila moja devojka u srednjoj školi.
„To nije nešto što se istopi kada odeš na fakultet.“
„Znam, ali, tri godine“, rekla je Dunja, „Zar nisi neko vreme izlazio sa onom drugom devojkom?“
„Melita i ja smo raskinuli.“
„Razumem… odlazak na D&D sajam trebao bi biti trenutak da konačno osvojiš i vratiš svoju epsku simpatiju?“ upitala je Dunja.
Nešto tako. Nije najgluplja ideja ikada, zar ne?“
Dunja je uvrnula jednu od svojih pletenica, gledajući me pod uglom. „Ne, nije najgora ideja“, priznala je.
„Čekaj da javim ekipi i vidim šta žele da uradimo“, rekao sam. Trenutak kasnije dobio sam kratak odgovor od Dragana. „Već smo na putu.“ Šta!? Pozvao sam ga pre nego što sam mogao dalje da paničim. Javio se bez ikakvog pozdrava. „Umorili smo se od čekanja čoveče! U redu je malo kasniti, ali koji kurac?“, rekao je Dragan preko tihe tutnjave puta.
„Zdravo Nikolaaaa!“, viknula je Julija. Srce mi se ugrejalo samo kad sam čuo njen glas.
„Uzeli smo Darkov novi auto“, rekao je Dragan, „Neku vrstu Tojote.“
„Super je! Brz je i sjajan!“, rekla je Julija koja je očigledno sedela pored Dragana.
„Mi upravo krećemo. Nađemo se na sajmu?“
„Zvuči dobro“, rekao je Dragan.
„Šta se dešava?“, upita je Dunja, lenjo me prateći do auta kao da smo imali svo vreme na svetu.
„Ubijaš me sestro mila, eto šta se dešava. Upadaj!“ Upalio sam kola, vezao se i krenuli smo.
***
„Pričaj mi, šta se dešava između tebe i Julije?“
Išao sam starim putem znajući da nema toliko gužve, kao da mi treba još komplikacija. Mini je kukao i jaukao svaki put kada bih pritisnuo gas, ali je nastavio dalje, hrabro. „Ne znam, jednostavno mi se sviđa ta devojka“, rekao sam, „oduvek mi se sviđala.“
„Ne znam šta bih rekla?“
Pogledao sam je na trenutak i vratio pogled na put: „Šta to treba da znači?“
„Ništa… mislim, fina je i sve to. Ima velike sise, to je istina.“
„Ma ne radi se o njenim sis… Bože Dunja… neću o ovome pričati sa svojom sestrom.“
Zastala je, kao da razmatra svoje mogućnosti. „Slušaj, znaš da te volim i podržavam i sve to. Želim da budeš srećan. Ali ti balaviš za ovom devojkom celu večnost. Godinama ste se muvali… i ništa se nije desilo.“
Uzdahnuo sam. „Bio sam previše mlad, nezreo. Nikada joj nisam rekao kako se osećam.“
U srednjoj školi sam bio nespretan. Stidljiv. Julija je bila neverovatno privlačna, brutalno slatka devojka. Ona vrsta srednjoškolskog jednoroga koji je bio i izuzetno kul, a i izuzetno štreberski. Praktično savršena. Nisam bio dovoljno hrabar da joj kažem da mislim da je ona boginja ostvarena na Zemlji. Odlazak na fakultet me je naravno promenio. Izlazio sam sa nekoliko devojaka, izgubio nevinost, pa čak i upoznao svoju prvu ozbiljnu devojku.
Ali sada kada smo Melita i ja raskinuli (ovaj put stvarno), znao sam da moram da pokušam ponovo sa Julijom. Nikada sebi ne bih oprostio da ne uradim. „Šta je sa tobom?“ pitao sam, brzo menjajući temu. „Ta odeća je prilično… pikantna. Pokušavaš da zavedeš nekog određenog?“
„Da zavedem nekog? Ne.“ Moja mlađa sestra je obmotala jednu od svojih pletenica oko prsta. Ponovo sam se divio onome što je stvorila od sebe. Ne samo zamršenosti svoje odeće, složenosti lika koji je igrala, već i načinu na koji je isticala telo. Njen ravan zategnut stomak i drske grudi. Ona je i dalje bila devojka sa kojom sam odrastao, ali ona je i ovo misteriozno, egzotično biće – lepa i zavodljivana.
„Dakle samo je u pitanju autentičan cosplay?“
„Ne znam, uvek mi se sviđala ideja o njoj“, rekla je Dunja, „Mislim na moj lik. A kada sam nekim svojim prijateljima pokazala skice, ponudili su mi da mi pomognu. Izgleda prilično dobro, zar ne?“
„Dunja, izgleda neverovatno.“
„Znači vredelo je čekati, zar ne?“
Tom rečenicom me je uzjebala… ali smirio sam se, samo sam rekao: „Ne.“ Slagao sam.
Dunja se nasmejala, uvijajući pletenicu. Podigla je noge na kontrolnu tablu kao i inače što je radila, ali ja sam se borio da ostanem fokusiran na put i prestanem da zurim u zadivljujuće noge koje je moja sestra pokazivala.
***
Parkirali smo se na sredini livade, preko valovitih brda trave, naslonjene na iznenađujuće gustu šumu. Parking je delovao beskrajno ispunjen automobilima, a mi smo očigledno bili na samom kraju. Stao sam na mirno i senovito mesto koje bi bilo idilično da nas nisu okruživali redovi pregrejanih vozila i oblaci peskovito-smeđe zemlje. „Nisam znala da se parking proteže tako daleko“, rekla je Dunja, protežući se pored automobila.
Ponovo sam zurio dok je zapanjujuće telo moje sestre bilo izloženo suncu. Njene glatke gole ruke i iznenađujuće istaknute, zategnute grudi i zadnjica. „Definitivno smo u zabačenom kraju“, rekao sam, „mogao bih da te ubijem ovde i niko ne bi znao.“
„Mama bi bila sumnjičava ako bi došao sam kući.“
„Sumnjičava? Naivna si sestro… samo bih joj rekao da kasniš.“
Dunjine zelene oči su sevale vatrom, ali nije odgovorila, samo je odmahnula glavom. Prošetali smo kroz prepečeni parking i došli do prednjeg dela Dok smo hodali, slao sam poruku Juliji da vidim gde je, ali mi nije odgovorila. „Verovatno su negde unutar Sajma“, rekla je Dunja, kao da je to bila duboka mudrost. „Ne brini, naći ćemo ih.“
„Ovo ne bi bio problem da smo stigli na vreme.“
„Vredelo je“, pevala je Dunja, pokazujući na svoju odeću. Napravila je čak i maleni okret a zatim počela da skajuće kroz parking. To je bio drugi problem sa mojom sestrom. Bila je tako vesela i šašava, da sam se osećao kao kreten uvek kad bih bio ljut na nju. Čak i kada je Dunja očigledno bila kriva, logično bi bilo da je zadavim, samo da bih je umesto toga zagrlio. Moja sestra je zaista bila posebna.
Kraj 1 dela
