Prva sam na našem malom štandu sa hranom, jutro je još uvek hladno na kaldrmi dok se crkveni trg budi. Sveštenik testira mikrofon. Deca trče pored mene sa papirnim zastavicama. Moj muž nosi gomilu stolica u hlad i upućuje mi brzi osmeh. Nameštam salvete, proveravam da li mašina za limunadu radi i govorim sebi da se opustim. Volim ovaj deo, tišinu neposredno pre gužve, kada me još uvek ne dodiruju masnoća, šećer i znoj.
Iza mene se tada pojavljuje senka i po silueti prepoznajem da je to moj nećak Nebojša sa osmehom koji pripada 18-godišnjaku koji misli da ga ništa ne može dotaći i da je ceo svet njegov! On je dečak koga sam gledala kako odrasta, onaj o kome nikada nisam razmišljala osim kao o divnom nevinom momku, sve do tog leta. Njegova pojava se bila drugačija, on mi se iznenada učinio višim, starijim, sigurnijim u sebe.
Ima opuštenu figuru, vitak je i uvek nemiran ali nikada zlonameran. Preplanuo je od sunca. Njegova majica je bela, blago znojava i miriše na omiljeni omekšivač mog brata, njegovog oca. Kada kaže „izvini“, izgovori to na način da reč nestane, kao da je nikada nije ni mislio.
„Zemičke“, kažem i pokazujem na gomilu. „Ja ću se pobrinuti za novac i piće.“
„Razumem tetka“, kaže i ulazi sa mnom u uski zatvoreni deo štanda natkrivenim da nas štiti od užasne vreline sunca. Prvi dodiri su jednostavni i ljubazni. Mesta je premalo da bi se dve osobe mimoišle bez kontakta, pa stavlja ruke na moje kukove kada se provlači iza mene. Osećam njegove prste preko suknje, samo lagani pritisak koji govori da je ovde i da prolazi. Držim lice okrenuto ka ulici i kažem ženi da će za minut biti svežih kokica.
On pruža ruku preko mog ramena za poklopcima, a njegov dah mi miluje vrat. Ponovo se izvinjava, a ja kažem da je u redu. U redu je i drugi put, kada njegova butina pritisne moju zadnjicu dok polako prolazi, a reč ima drugačiju težinu u mojim ustima kada osetim koliko je čvrst i zategnut. Uzimam novac i vraćam kusur dok njegovo telo nekako nalazi put u ovoj maloj prostoriji. Stavlja ruke na moje kukove, grudi mi dodiruju leđa, a odgovor u mom telu je brz i nelojalan.
Moje bradavice se pritiskaju napred u čipku. Krivim vrućinu, a onda prestajem da lažem sebe. U kasnim sam tridesetima, nisam devojka koja ima pravo da negira istinu. Želim da znam da li je pritisak koji osećam stvaran svaki put kada se pomeri iza mene. Za to vreme, Trg se popunjava. Sveštenikov glas dolazi kroz zvučnike. Moj muž prolazi sa gajbom vode i namiguje mi.
Osećam zahvalnost prema njemu, što sledeći minut čini još gorim. Moj nećak se ponovo stiska iza mene. Pronalazim naručenu flašu kole i kažem cenu, i osećam kako kroz mene prolazi uzbuđenje kao mala plima. Sve je više ljudi, red je stabilan, i ja se trudim da mu se prilagodim. Ja sam dobra, fina, kulturna žena u urednoj bluzi, pomažem oko crkve, bavim se humanitarnim radom, na dobrom sam glasu.
Ali ja sam takođe žensko telo sa pulsom, željama i potrebama. Onda vidim svog brata, njegovog oca, u gomili. On je živahan i veseo, uvek pomalo „loš momak“ čak i tokom zajedničkog odrastanja ulazio je u nevolje, ali mene kao sestru ej uvek pazio i štitio. On pozdravlja komšije i izgleda sasvim opušteno. Istog momenta moj nećak se spušta u čučanj, uvlači se ispod pulta, njegovo rame uz moju potkolenicu.
Iznenađeno bacam pogled, a on sikće: „Tata misli da sam kod kuće i učim! Molim te tetka, ne otkrivaj me. Znaš kakav je.“ Sa mesta gde se krije, on me gleda, i to je pogled kojim me niko nikada nije gledao u tom okruženju. Ivica moje suknje se pomerila. Shvatam da sam trebala da se pokrijem tek kada osetim vazduh na koži. On gleda između mojih nogu i zaustavlja se.
Naginjem se na pult jer žena priča o količini šećera koju želi u limunadi, a meni je potrebno da nastavi da priča. Potrebno mi je da svet stoji isto tako barem još trideset sekundi dok se moj brat negde ne izgubi. A onda moj nećak radi nešto što se ne sme, nešto zbog čega bi mogao da bude proteran iz sela, zajedno sa mnom – dodiruje me! Osećam njegovu ruku na svom listu.
Doduše, to nije hvatanje. To je ono na brzinu, onaj test da vidim da li ću poskočiti od iznenadnog dodira. Ne skačem. Ali on ne sklanja ruku. Test nije uspeo, ali on ne sklanja ruku. Nisam nasela na njegove klinačke, fore, ali on NE sklanja ruku! Klizi dalje, iza mog kolena i tu počinje drhtanje, nisko i kontrolisano, kao da je telo labav čaršaf na vetru za koji ne bi trebalo da priznam da postoji. Drži ruku ravno dok se penje naviše.
Ušao je do mojih butina… vrelina je ovde uvek prisutna, i zimi a posebno leti. Naginjem se još više, slušam ženu iako je ništa ne čujem, a moj nevaljali nećak doseže ivicu gaćica i zastaje. Dodajem kesicu kokica detetu i stavljam slobodnu ruku iza sebe kao da tražim nešto na polici. Pronalazim njegov zglob i kratko ga stiskam. Ne gledam dole. Držim pogled uprt u ljude na trgu, a moj osmeh je uprt u ženu koja je upravo pitala za senf u svom sendviču.
Zarivan nežno i brzinski nokte u njegov zgob, on ne staje. Uvlači se ispod tkanine, i prvi dodir njegovih prstiju poništava ceo plan za jutro koje sam sebi detaljno isplanirala. Oprezan je. Mlad je, da, nestrpljiv – da, ponosan kao mlada životinja, ali ipak, i pored svega toga – njegov dodir je strpljiv. On sluša rukama. Savija prste, a ja tako čvrsto držim pult da mi zglobovi pobele. Dodajem limunadu i kažem malom dečaku da bude pažljiv sa slamkom, a sve vreme sam sve punija i punija prstiju svog nećaka.
Trg miriše na roštilj i šećernu vunu, a unutar našeg malog skromnog natkrivenog štanda ja osećam svoj miris – vruć, oštar i nemoguć za ignorisanje. On dublje ulazi prstima, milujući me dok mi kolena ne zadrhte. Njegov palac pronalazi moj klitoris i kruži u sporim, savršenim pritiscima koji čine da mi se glas isprekida. Ugrizem unutrašnjost obraza da ne bih zastenjala, ali celo telo mi se trza kada gurne… ne, on NABIJE dva prsta unutra i savije ih! Strpljenje je nestalo, mladost je proradila u njemu.
Moji kukovi se pomeraju uz njegovu ruku pre nego što mogu da ih zaustavim. Stežem se za pult kao da se držim za ogradu u oluji. Saginjem se prema frižideru. Nagli nalet hladnog vazduha me tera da pomislim da mogu ponovo da dišem. Dok sam se vratila pred pult, osećam vrelinu njegovog daha. On je u mojoj suknji! Umesto da ga šutnem i oteram, ja bestidno razdvajam noge kako bi mu omogućila da ima bolji pristup. Šta ja to radim???
Pomera lice tamo gde su mu bili prsti. Njegov jezik me pronalazi kao da je čekao ovo celu večnost. Sve je tako moćno isplanirano, kao da je mesecima samo planirao. On odguruje tkaninu u stranu i duboko liže, pohlepno, usta su mu otvorena i vlažna uz mene, a ja sam žena koja izgovara ljubazno: „Naravno, dve velike kokice i jedna koka-kola“, i u istom telu, ja sam žena koju proždire nećak koji neće prestati, dečko kojeg sam presvlačila kao bebu, momak kojeg sam čuvala kao dadilja.
Njegov jezik kruži, pritiska i trepće. Sisa me, pije me, pevuši dok mi noge ne zadrhte. Ispušta tihi zvuk kada se nagnem prema njemu, i on dopire do daljih delova, bez milosti. Moja suknja je široka, lepršava, omogućava mu kretanje, istraživanje, testiranje i eksperimentisanje. Njegove ruke hvataju moje butine da me drže otvorenom za njega, privlačeći me jače na svoja usta. Nekako održavam ravnotežu da bih nastavila da služim.
Srkvena zvona kreću da zvone, glasno i prodorno. Sveštenik poziva gomilu na molitvu. Usta mog nećaka me ostavljaju drhtavom. Moj muž dolazi sa strane sa dobrovoljcem da pomogne da se spuste neke drvene ploče. Svet se sužava sa svakim udarom zvona. Svetlo se proređuje i trg pada u tišinu. Unutar štanda, samo mali ventilator i frižider se čuju tiho. Većina ljudi zatvara oči i ulazi u molitvu a ja se okrećem.
Sklanjam suknju i gledam ga. On kleči, gleda me, ponovo se navikavajući na svetlost, usta su mu još uvek vlažna, oči obasjane nečim svetlim, mladim i sigurnim. Okrenem se oko sebe a onda i sama padam na kolena dok se ne nađemo licem u lice. Tek tada uzimam njegovo lice u ruke i ljubim ga, okusivši sebe i odbijajući da se stidim toga. Pritiskam dlan o prednji deo njegovog šorca i osećam debelu težinu, šokantnu svojom veličinom i toplinom.
Dah mi je neujednačen, butine mi se već razmiču za ono što sledi. Podižem suknju i skidam gaćice svojim ličnim prstima jer mi je potrebno da težina ove odluke bude moja i samo moja. On je mlad, nezreo, možda nema šta da izgubi ali ne treba mu tako teška odluka u životu. Opkoljavam ga, hvatam ga za kurac i usmeravam u sebe. Gledamo se u oči, želeo je ovo, planirao je možda i mesecima, sigurna sam u to. Pobedio je… nevaljali nećak nadmudrio je tetku.
Sedam na njega sa pažnjom koja je gotovo nežna, ali ubrzo se nabijam sirovo, bez trunke nežnosti. Želi da mi otkrije sise ali ne dozvoljavam mu. Moja bluza je nežna, osetljiva, jedno dugme ako pukne u problemu smo. On razume i hvata me preko odeće. On mesi, on gnječi, on dahće. Prekidam ga, preglasan je, naginjem se i ljubim ga. Jašem i ljubim. Jebem i žvalim.
Nažalost, kreće aplauz, molitva je završena. Gledam ga u oči, razume sve, jasno mu je. Ustajem, okrećem se i hvatam za pult. Uz mene je skriven koliko je moguće. Nismo fokus ljudi na trgu, svi i dalje slušaju popa. On psuje u sebi i smiruje se a ja razdvajam noge da bih ga mogla uzeti. Razara me načinom na koji se zariva u mene! Oštro, žestoko, ugao je drugačiji, kurac se čini debljim. Boli na ivici zadovoljstva, a onda postaje samo zadovoljstvo.
Sveštenik govori o milosti i potrebi duše za praštanjem. Momak iza mene mi daje svoju verziju milosti. Nije lep u tome, nije precizan, nije iskusan. Ali on je fokusiran i samouveren i krupan i mlad i neumoran. Njegovi kukovi udaraju moje telo grubo i uporno, dah mu je isprekidan u mom uhu. Hvata me za guzove, snažno ih stežući, razvlačeći, otvarajući. Njegova ruka klizi nagore, zapetljava mi kosu i trza mi glavu unazad tako da su mu usta na mom vratu.
On gunđa dok se zabija, zubima mi grebe kožu, grudi su mu pritisnute uz moja leđa. On me poseduje. On me tretira kao svoju! Ne treba mi lepota. Moram da prestanem da razmišljam. Želim da budem zvuk u zatvorenoj sobi. Guram se ka njemu, a on se prilagođava da me dočeka. Pronalazi ugao koji mi zadržava dah, a zatim zvecka. Ponavlja to, jače, dublje. Drži me na liniji, a zatim me podiže sa nje. Grizem usnu jer me ne čuje. Govori mi da svršim, glasom koji je gotovo šapat.
Poslušam ga kao što telo poštuje komandu koju čeka, a kada me uzme, držim se za pult obema rukama i ispuštam zvuk koji kao da počinje u mojim stopalima. Zabija se, kukovi mu lupaju, stisak mu je grub na mom struku i u kosi. Njegov dah je divlji u mom uhu. Gunđa, psuje, brže se nabija, a onda konačno dolazi do tačke bez povratka. On se prazni u meni sa stenjanjem tako sirovim da me trese do srži.
Njegova vrućina me preplavljuje, prosipa, ispunjava. Moje telo se steže oko njega, muze ga, vukući ga dublje. Drhtim, iscrpljena, noge su mi slabe, njegov kurac je još uvek zakopan u meni dok mi dahće u vrat. Na kratko, čuje se samo dah, koža i povremeno zveckanje hladnog metala. Onda me ostavlja, a ja navlačim donji veš sa istim mirom kojim slažem čaše za limunadu. Sveštenik završava, sledi aplauz, i ljudi se ponovo vraćaju uživanju.
Peglam suknju i guram kosu iza uha. Okrećem malu slavinu i perem ruke. On pere svoje. Gledamo se. Ne govorimo. Gotovo je. Moj muž kuca na pult. „Ljubavi, spremna?“
Odgovaram vedrim glasom kojim već godinama koristim u tom štandu: „Još malo treba očistiti i eto me dragi.“
Slušam kako se njegovi koraci udaljavaju. Osećam se stabilno u svom telu. Moj nećak izlazi i petlja se sa kantom za smeće. Ne gleda. Kada me pogleda, pogled je brz kao munja i tera me da drhtim na način koji niko drugi ne može da vidi. Brišem pult, zaključavam bočna vrata i krećem kroz masu prema svome mužu. Idem pravo kod njega jer to uvek radim nakon molitve. Pozdravlja me laganim osmehom, obuhvata me oko struka i hodamo prema familiji koja upravo stiže iz velikog grada, kao i svake godine za vreme vašara.
Varala sam. Uradila sam to otvorenih očiju i mirnih ruku. Uradila sam to zato što su iznenađenje njegovih ruku i njegova hrabrost upalili nešto što sebi nisam dozvolila da zapalim dugo vremena, i zato što kada se jednom upalilo, nisam želela da ga ugasim. Ono što me sada šokira nije samo koliko je to bilo dobro, već koliko je to bilo zastrašujuće lako – urađeno za nekoliko minuta, skriveno dok je celo selo stajalo samo nekoliko metara dalje.
Buka trga, miris dima i hrane, molitva iz zvučnika – sve se to odvijalo netaknuto dok sam se predavala sinu svoga brata, a niko nije video. Uradila sam to, a onda sam se sabrala i izašla glatkog lica, jasnog glasa, sa tajnom koju sam nosila u sebi.
Pozdravila sam se sa rodbinom i uputila nazad ka štandu. Krajičkom oka videla sam brata kako grdi mog nećaka i tera ga kući. Kakva šteta – pomislila sam. Sperma je curila iz moje pičke dok sam se smeškala i nastavila da prodajem limunadu i ostale grickalice.
